U ravnoj Vojvodini, tamo gde Dunav deli Srem od Bačke, nalazi se jedno skriveno mesto koje je priroda neštedimice zaogrnula lepotom. I baš onda kad velika reka posle Bačke Palanke zavrne preko Velike ade, nalazi se ta čarobna zelena obala, Begečka ada.
Na njoj, ako zavirite među šibljake i vrbe, ševar, trsku i kao zlatom prelivena polja, otkrićete veliku modru vodu – Begečka jama čuva tajnu kako je nekad veliki Dunav ljubio njene obale.
Legenda, u koju i danas veruju stanovnici koji žive pored begečkih obala, pričaju da je nekada davno, kad su Turci osvajali Balkan i pokušavali da prodru sve više na sever, u jednoj najezdi porušili malu crkvu na obali Dunava, skrivenu u šumi, koju je podigao ugarski kralj Bela Treći. Umesto nje podigli su selo u kome su se odmarali i pripremali nove bitke.
Ali, Dunav se tada tako razbesneo da je preplavio celu obalu i sve je potonulo u mulj. Stari pecaroši i danas tvrde da kad je vodostaj reke nizak i plava voda Begečke jame se povuče i u uskom koritu izroni stari toranj crkve, potamneo od vode i upetljan u trave i pecaroške udice.
Posle mnogo godina na ovom mestu je nastao novi Begeč, a Dunav je, kao prava ravničarska reka iza sebe ostavio svoje staro korito i otišao nekim svojim drugačijim putem. Od onoga što je napustio nastalo je krivudavo potkovičasto rečno jezerce – Begečka jama.
I baš tako, u nekadašnjem dunavskom meandru, tamo gde je reka ranije razlivala svoje vode, nastalo je jezero čije obale je izdubio i stvorio veliki tok, a danas je tu mirna, spokojna voda omeđena obalama sa bujnim zelenilom, retkim drvećem i biljem u kome se skrivaju zaštićene vrste ptica i životinja. Zahvaljujući tome je u poslednjoj godini prošlog veka postala park prirode.
Među plavnim obalama, ritovima, mrtvajama i sa dahom Dunava leži jezero u obliku srpa polumeseca. Da je i dalje povezano sa rekom koja je napustila njegove obale dokaz je kanal Begej, koji ga stalno snabdeva svežom vodom i zahvaljujući kome opstaje ceo ovdašnji živi svet, jer samo tako ono nikada ne može da presuši.
U tom delu je i najšire, a onda se polako sužava, kao da i po tome pokazuje kakvi su nekada bili obrisi dunavskog rukavca, čije obale i danas krase visoki crni dudovi i opuštene grane vrba.
Malo sveže vode Begečka jama dobija i od rečice Tatarnice, koja se sa njim stapa na severnom kraku, najužem i najdubljem delu, baš tamo gde se veruje da je potopljena crkva. Ovde, kažu, ima i najvećih somova, koje valja podići sa dna i ovenčati se ribolovačkom slavom.
Iako svuda vlada mir, kad se priđe vodi, može da se čuje kako život treperi uz samu obalu.
U senkama crnog gloga i dremovca skrivaju se jezerske rovčice i krtice.
Pod širokim listovima belog lokvanja i resine svoje lake tragove po močvari ostavlja vilin konjic u stalnom oprezu od gatalinki.
A nju, opet, kao i u svakom lancu koji stvara priroda, kroz šibljake bademolisne vrbe lovi velika bela čaplja, visoko izdignuta nad vodom, da sa svoje osmatračnice bolje uoči plen.
Begečka jama je stanište mnogobrojnih ptica, kako onih koje u njoj stalno žive, tako i selica koje je na svom dalekom putu koriste kao mesto odmora. Jedna od najređih, pa samim tim i vrednih jeste plovka crnka, koja, kako joj i samo ime kaže, mirno plovi na svetlucavim talasima jezera.
Mir i tišinu nad vodom remeti samo šuštanje vetra u lišću vlažnih šuma bele i crne topole, među kojima svoja gnezda svijaju mnoge ptice, pa se tokom blagog proleća sve ori od glasova vivaka, vodomara i divljih pataka.
Koliko jezero pticama prija, najbolji je dokaz par labudova, koji su posle jednog malog odmora na putu ka jugu, ostali da u njoj žive i podižu svoj podmladak. I sve bi trajalo još mnogo duže da ženka nije ustreljena od strane nekoga ko je spreman da uništi i prirodu i sve vredno u njoj. Nakon toga, žitelji Begeča su zbog uspomene izabrali crvenokljunog labuda za zaštitni znak Begečke jame.
Jezero je lepo u svakom delu dana i u svako godišnje doba. Ipak, ribolovci u svojoj pecaroškoj divljini kažu da je najlepše u jesen, u maglovita svitanja, baš onda dok nosi spokoj nad svojom bistrom vodom, dok ga ne pocepa sunce koje nosi radost i nemir života.
Pa ipak, pecaroše ništa ne može da pokoleba, uvek se nadaju dobrom ulovu, a pričaju da u jami mogu da se nađu odlični primerci soma, šarana, štuke, smuđa i babuške.
Svi oni smatraju da nema većeg mira nego na ovoj velikoj evropskoj reci. Kad sunce leti prospe svoju vrelinu pa posrebri talase Dunava, svako traži malo hlada, a prekoputa, na Šašićevoj adi, naći će ne samo hlad i dah mira u kome se najbolje dokoličari, već i skrivene peščane plaže, koje poput velikih sprudova nanosi Dunav.
Pa ništa lepše nego dočekivati na toplom pesku zalaske sunca dok se sa druge strane zeleni obala Koruške i u daljini obrisi Fruške gore.
A Dunav nastavlja dalje ka Čerevićkoj adi i Novom Sadu, malo se razliva po rukavcima kad uspori, malo ubrzava pod velikim mostovima. I talasa ga košava, pune snegovi i hladne kiše, miluje sunce i oblaci mu nose sivilo. Ali teče ka svom kraju uporno i bez zaustavljanja, i u svitanja i u sutone, sve dok ne oboji plavetnilom tamne talase Crnog mora.