Pre mnogo godina u jednom plemenu na zapadu vrele Afrike došlo je do velikog uzbuđenja – kraljevski presto je ostao prazan. Kralj je vodio česte ratove u želji da pokori susedno pleme i u jednoj velikoj i strašnoj bici stradao je sa svih svojih šest sinova.
Jednog jutra, kada je i nebo bilo sivo od prašine koja se dizala sa njihovog bojišta, stari plemenski vrač Badru je rešio da sudbinu uzme u svoje ruke. Otišao je u najudaljeniji kraj tropske šume koja se protezala daleko ka obali velike vode, do drveta iroko, koje su posadili još njegovi daleki preci znajući da će se jednog dana između dva meseca roditi njihov potomak koji će odlučivati o prestolu plemena.
Drvo iroko dočekalo ga je čvrsto isprepletanog stabla, čija su se vlakna toliko bila izuvijala da niko nije mogao da ga poseče. Ako bi i probao, ono bi se samo još jače uvilo i steglo poput kamena. Samo je vrač Badru imao oštru kamu koja je zasekla tvrdu koru dok iz nje nije potekao neobičan sok, poput suza. Dok ga je zasecao, čuo je jedan neobičan šum, kao da je samo drvo progovorilo:
– Badru, čekam te već godinama da ti došapnem proročanstvo koje u svojoj utrobi nosim otkad sam stvoreno. Od parčeta mene napravićeš najlepši štap na svetu, a u šupljini na dnu stabla pronaći ćeš i ukrase za njega. Tada ćeš dobro razmisliti kome ćeš ga dati. On mora pripasti najboljem, nekome ko će doveka vladati i doneti svom narodu sreću i blagostanje. Bude li se desilo drugačije, na štapu će se stvarati pukotine koje će se širiti koliko i kraj vlasti kralja. Onda će nestati i pleme i njegovo selo. Zato moraš dobro da razmisliš kome ćeš ga dati.
I kao da je od testa, Badru odreza veliki komad drveta, sede ispod njega i krenu da ga svojom oštrom kamom oblikuje. Isprepletana vlakna kao da su se i sama odvijala a godovi se spajali u žutosmeđoj lepoti sve tamnijih šara. U šupljini je pronašao parče ebonovine tamne poput afričkih noći, malu slonovu kljovu i jedan zamotuljak pun zlatne prašine. Cele noći Badru je deljao i rezbario štap ukrašavajući ga i gladeći dok nije postao ravan poput mirne velike vode koja se u svitanju ljeskala pod izlazećim suncem.
Pogleda ga s divljenjem – dug štap žućkaste boje sa prstenom od zlata i slonove kosti i drškom u obliku crnačke kraljevske glave. Kao da mu je i samo proviđenje cele noći slalo snagu u rukama i dah lepote kojom je stvorio pravo malo umetničko delo. Ostalo je još samo da odluči kome će ga dati.
Do puta ka plemenu i selu sa velikom kraljevskom kolibom koja je sad bila jezivo prazna, premetao je po mislima šta da radi. Zahvaljujući čestim ratovanjima poslednjeg kralja, mnogobrojni muškarci se nisu vratili. Da, odluči, vreme je izabrati nekog krotkog, mirnog, posvećenog božanstvima i svom narodu. I čim uđe u selo spazi mladog i snažnog Keitu kako smireno gleda u nebo. Pomisli da je on, sa svojim neobičnim imenom koje na jeziku Afrike znači vernik, najbolji izbor za sve.
I zaista. Čim vrač Badru izabra Keitu za novog kralja i predade mu žutosmeđi štap od drveta iroko, celom plemenu i narodu krenu nabolje. Smešile su im se godine mira i blagostanja. Zamenivši ratove radom, i bogatstvo se uvećavalo. Najlepše devojke sela birao je Keita za svoje supruge, kako običaj nalaže, i one su mu rodile mnogo dece, od kojih je najstariji dečak postao princ i čekao dan kada će svog oca naslediti na prestolu i dobiti taj neobični štap koji kao da je davao još veću mudorst i snagu njegovom ocu.
Godine su prolazile, pa i ceo vek. Selo poče da biva sve veće, umesto koliba podigoše se i kuće sa slamenim krovovima, a od kraljevske kolibe postade veliki dvor optočen zlatom i dragim kamenjem i svim bogatstvom koje se slivalo ovom miroljubivom vrednom narodu.
Ali, da sreća ne traje doveka, pokaza se sa praunukom Keitom IV. Iako u početku ništa nije slutilo na nevolju dok je narod živeo zadovoljno i ne misleći da u kraljeve stvari treba da se meša.
Keita IV je bio mudar, pravedan i smiren čovek, ali se od ostalih predaka i svojih muških podanika razlikovao samo po jednom – voleo je samo jednu ženu. Jumoke je bila zenica njegovog oka i kada mu je jednom osvojila srce, nije poželeo više nijednu, ma koliko da su mu se nudile najlepše devojke njegovog plemena. A ona je bila prava lepotica, gipka i graciozna poput brze antilope u savani. Kada mu je rodila muško dete, i to isprve, nije postojao srećniji kralj na celom svetu.
Keita IV je obožavao svog malog sina, možda čak i više nego što je voleo svoju ženu. Nije bilo te stvari koju nije hteo da mu učini, da je hteo zvezde s neba, on bi mu ih skinuo. I Jumoke nije zaostajala i mali princ je znao da nema želje koja mu se neće ostvariti.
Godine su prolazile i kad je Keita V došao na vlast, otac mu je već bio star i bolestan. Ležeći na zlatom optočenom krevetu, ispričao je svom sinu legendu o štapu od drveta iroko, istu onu koju je njemu ispričao njegov otac pred svoju smrt i otkrio tajnu godina blagostanja. Molio ga je da vlada mudro, pravedno i čvrsto, da osluškuje svoj narod i voli svoje pleme. I Keita V je obećao da će biti sve kako otac kaže.
Onog trena kada je stari kralj zauvek zatvorio oči, mladi vladar je preuredio dvor optočivši ivice vrata sjajnim dijamantima a zidove obložio svilom i kadifom. A onda je izabrao svoje žene, rešen da ima veliko potomstvo i ne veže se samo za jednu ženu kao njegov otac.
I zaista, sve najlepše devojke plemena došle su ispred dvora da ih Keita V odabere. Išao bi sa svojim štapom kucnuvši po zemlji ispred svake koja bi mu se dopala. Kada je izabrao šest najlepših, okrenuo se i ušao u dvor. Uzbuđene devojke krenule su za njim, bilo je samo pitanje vremena koja će od njih roditi naslednika.
Ali, ne namešta život baš sve kako onaj koji ga živi želi, nekada se i umori od okretanja točka na srećniju stranu i kao da baš nestrpljive najviše kazni. Godine su prolazile a žene Keite V rađale samo žensku decu. Svake godine po jednu, očajne, a otac sve gnevniji uzaludno iščekujući sina.
Prvi put se posle celog veka začuo plač očaja u sada već velikom selu kada je Keita V isterao svih šest žena iz dvora sa sve kćerima i naredio da zauvek napuste selo kad ne umeju da mu rode naslednika. Majke su plakale kršeći ruke nad zlatnim vratima, a devojčice uplašeno stajale sa strane drhtavo grleći jedna drugu. One koje su ga najviše volele ostale su da čekaju da izađe, a kad se napokon pojavio, pohitale su mu u susret ne bi li se obisnule o njegove noge moleći ga da se vrate. Iz kraljevih očiju suknuo je gnev poput plamene munje i prvi put je okupljeni narod video kako svojim štapom udara zemlju ispred njih ne bi li prestale da mu se približavaju. Vratio se ogorčeno u dvor ne primetivši kako na štapu poput žilica na listu vijugaju tanke i opasne pukotine i ne čuvši zloslutni šapat koji se iz njega oglasi.
Godine su prolazile a u selu se ceo život okrenuo naglavačke. Svaku ženu plemena Keita je zvao u svoj dvor ne bi li mu podarila muško dete. One bi ostavljale svoje muževe i decu i dolazile, a među muškarcima se raspirivala sve veća srdžba. U ljutnji i potmulom gnevu prestajali su da rade priželjkujući kraljevu smrt. A on je još uvek bio u punoj snazi i – dobijao samo žensku decu. Svaka od novih majki bila bi proterivana iz sela a na štapu kojim bi malo-malo pa lomio svoje skupocene stvari po dvoru od nemoći i jada dubile su se pukotine poput dubokih ožiljaka nesreće i srama.
Kada su sve žene sa svojim kćerima oterane iz sela, Keita V je okupio preostale muškarce, koji su ga gledali zakrvavljenim očima od tuga koje su ih kosile. Deca su im umirala, a glad je kucala na vrata. Ali, činilo se da kralja to nimalo nije briga.
– Narode, vreme je za pohod! Nijedna žena iz plemena nije mogla da mi rodi princa i vreme je da krenemo dalje, da svako drugo pleme pokorimo i zarobimo mnogo žena. Ja znam, ja osećam, da neka tamo, neka koja samo mene čeka, može da mi podari sina – grmeo je iz sve snage. – Krenimo u pobede! Svi zajedno, za spas kraljevskog potomstva i plemena!
Okupljeni muškarci gledali su ga ugaslim očima, u njima više nije bilo ni želje ni nade. Neki se i okrenuše i odoše svojim kućama. Videvši ih takve, bez žara i snage, Keita V oseti bes kakav nikad nije, onaj koji nije poznavao odbijanje, bespogovornu poslušnost i ostvarenje svake želje. Zagrme još jače, podižući štap i visoko preteći:
– Onoga ko ne sledi svoga kralja sačekaće smrt, surova i spora – zatrese se zemlja od njegovog gromkog glasa i zažari nebo od očiju poput razgnevljenog tigra.
Pa kad ni u čijim očima ne prepozna strah, pojuri na njih preteći podižući štap obuzet strahovitim gnevom i ne čuvši njegovo zloslutno šištanje. Odjednom, iz crvenih oblaka blesnu munja, u krvavoj iskri zagrize štap i pocepa ga na sitno iverje, raspuče se slonovača i raspoluti crnačka kraljevska glava na dršci. Odmah za njom grom zapali slamene krovove kuća i vatra se razjuri selom vođena magijom šaputavog čarobnog drveta iroko.
Muškarci pogledaše okolo i bez straha koji više ni ne oseća onaj koji nema ništa, napustiše zapaljeno selo. Kralj Kaita V ostade sam i u stravičnom kriku spoznade kako je čarobni šapat štapa drveta iroko zauvek sagoreo sve njegove želje i nade.