Ako ste mislili da je dramska forma u poslednje vreme pomalo zanemarena, prevarili ste se. Kao dokaz za to predstavljam vam tri dela jednog autora u kojima caruju dijalozi, didaskalije, činovi i slike, nezaboravni likovi i radnja izuzetne dinamičnosti i upečatljivosti.
Interesantan podatak je da Milorad Novaković nijedno od svojih dela nije nazvao dramom, iako ona to po svojoj formi jesu. Umesto toga, sve tri knjige predstavio je kao romane, iako su one to samo po čvrstoj fabuli i duboko iznijansiranim likovima. Sve ostalo je pridodato, pa ćete tokom čitanja nailaziti i na poeziju i elemente pravih filmskih scenarija.
Dijalozi su najjači adut autora, u njima je neprikosnoven jer uspeva da ovlada razgovorom i uklopi ga u svako vreme, mesto i okolnosti, ali pritom i veoma uspešno oslika likove koji uz pomoć reči koje izgovaraju bivaju „izvrnuti na sopstvenu postavu“ i tako ispolje svoje najupečatljivije osobine, pa čak i one koje bi rado da sakriju. Naprosto ih možemo zamisliti u sukobima, svađama, izjavama ljubavi, „šprdačinama“, a najveći dometi oslikavaju se u međusobnim raspravama, kada je svaka strana u pravu i čitalac naprosto ne zna kojoj da se prikloni.
Film-roman u tri čina Beograd–Paris je delo koje od ova tri koje vam predstavljam ostavlja najjači utisak nakon završenog čitanja. Toliko jak da ćete o njemu razmišljati danima i poželeti da krenete ispočetka ne bi li iz nove perspektive doživeli delo.
U njemu je glavni lik Mihajlo, četrdesetogodišnjak koji živi neobičnim načinom života. Naizgled prosečan, ima mladu ljubavnicu i ženu koja ga toliko vara da iza sebe poseduje čitav spisak ljubavnika. Najveći cilj u životu mu je bio da živi u Parizu kao filmski režiser i pisac i sedi na mestima na kojima su se nekada viđali najveći svetski umetnici, ali sudbina mu je namenila potpuno različite krivine. Jedna smrt i jedan susret promeniće mu sve i on će rešiti da bar neki od svojih ciljeva ostvari, ali se prethodno na više nego originalan način i razračuna sa svim ljubavnicima svoje žene.
I kao što joj odrednica kaže, ova knjiga je zaista poput malog scenarija, sa događajima koji se smenjuju filmskom brzinom, iznenađujućim obrtima i pažnjom koja ne prestaje, pogotovo zato jer se i istina otkriva polako, terajući nas da se i sami pitamo, razotkrivamo i napeto pogađamo rasplet.
Kriminalni beogradski obračuni, domišljate akcije, prostitucija, ljubav sa svojim licem i naličjem predstavljaju svaki lik koji ostaje ogoljen do svoje suštine. I nijedan neće moći da vam se uvuče pod kožu jer ma koliko ga u jednom trenutku razumeli i podržavali, već u sledećem će vam se sve protiv njega pobuniti. Ostaće samo gorak ukus da je svaki od njih gubitnik u traganju za svojim snovima.
Roman u sedam snivanja Dilkan, bre! je najduhovitiji od sva tri dela. Svojim kosovsko-resavskim dijalektom, mnoštvom kolokvijalizama i lokalizama dat je na poseban način ne bi li humorom okarakterisao likove i tako njihove mane doveo na sam rub satire.
U jednom malom srpskom selu Bapsko Polje živi čitava galerija živopisnih likova, primitivnih i besposlenih, ali spremnih da svoj način života brane svim sredstvima. Među njima se izdvaja Krle Mečka, sanjar i pijanica, koji živi sa strinom Jezdimirkom, drčnom ženom bez dlake na jeziku, i u svađi i magnovenjima provodi dane. Sve će se promeniti kada se pojavi duh babe Amfrosije, koja odlučuje da iz svakoga od njih izvuče najbolje i živote im promeni iz korena.
Iza neobične radnje skriva se kritika društva u kome živimo, seoski zaostali mentalitet koji poznaje i utapa se jedino u zaparloženoj nazadnosti bez veće želje da išta promeni nabolje. Posebno su živopisne svađe strine Jezdimirke sa komšilukom, kao i lik doktora Sredivoja, koji umesto da leči, najveći je alkoholičar u Bapskom Polju.
Likovi lažova, prevaranata i onih na najnižoj društvenoj lestvici, i nasuprot njima ljubav, poštenje, pokajanje, dati su sočnim narodnim govorom od psovki i smehotresnih poređenja do romantičnih ljubavnih izjava i gromoglasnih pokajanja. Toliko jarko obojenih da nakon završetka čitanja čitalac ostaje sa utiskom da je tako nešto moguće samo u glavi dilkana (ludaka).
Poslednji u nizu ostaje roman Glamočko gluvo, delo sa najjačom porukom od svih iz dosadašnjeg opusa Milorada Novakovića. I ne samo porukom, već i mnoštvom odlomaka koji otkrivaju najveće životne istine.
U predvečerje raspada SFRJ i poslednjeg rata, u jednom malom bosanskom mestu osećaju se prve tektonske promene. U njemu živi lokalna „bena“ i registrovani nervni bolesnik Đuro, kome strah i uznemirenost od nadolaska ratne „Zvjeri“ duboko iz podsvesti izvlači alter-ego iliti podvojeni deo ličnosti – proroka i filozofa Miladina, koji narodski, sa urođenom inteligencijom pojašnjava i razjašnjava sve što se događa. Uporedo sa Đurovim poučnim pričama i magnovenjima, svako od stanovnika malog grada pokušava da pronađe svoje mesto u tmurnim danima koji slede, razotkrivajući ne samo svoje karaktere, već i neke zapretane porodične tajne.
Ovo je priča o sumornom svetu Balkana u kome bar jedanput u veku plane rat, Balkancima kojima je ratovanje u krvi, odlascima dobrih, a dolascima loših, ratnim profiterima, kriminalcima i svim onim protuvama koje se na stradanja sasvim prirodno lepe, strahu, beznađu i svim onim u duši i van nje koje rat neumitno menja, ali i ljubavi i težnji da se i u najgorim sudbinskim bespućima ostane čovek. Kad se sve sabere, u bezumlju nadolazeće nemani, kada se „Zvjeri“ puštaju na slobodu zato što je poželjno, ostaje pitanje kome je glava zaista bistra, a kome nije, iako se vodi kao normalan. Tada Đuro, u obliku Miladina izrasta u najpromućurniju i dalekovidu figuru koja živopisnim zapadnobosanskim dijalektom u Glamočko gluvo kolo uvlači svakog koga treba prodrmati i vratiti u normalu. On najbolje vidi sve što se oko njega zbiva i čuva najveće istine iako ga niko od „zdravih“ ne uzima za ozbiljno.
„Miladin kaže da je napolju ludnica, a ne tu đe smo bili mi. Veli, ovo ludnicom zlobnici zovu. Kaže još, blago nami, mi se imamo đe skloniti i od drugije i od samije sebe, a oni kukavci napolju, đe nije ova ludnica, čiji su oni, đe će se oni skloniti pred jadom njiovijem?“
U svakoj od ove tri knjige dijalozi i jezik predstavljaju najupečatljivije elemente. Bilo da prikazuju beogradski oštar žargon, živopisnu zapadnobosansku ijekavicu ili sočnu kosovsko-resavsku jezičku raskoš, dokazuju da se i neknjiževnim izrazom može prikazati i ljubav i patnja, i stradanje i življenje, i smeh i jad, i najveće mudrosti i filozofska poimanja, i sve ono što život čini posebnim u svojoj lepoti. A bez ovih elementa ni čitanje nam ne bi donelo istinsko uživanje.