
U istoj godini, 1844, kada su se rodili ruski kompozitor Rimski Korsakov i francuski pesnik Pol Verlen, tadašnja Pruska, a današnja Nemačka dobila je budućeg najradikalnijeg filozofa, najmodernijeg mislioca svog vremena, najoštrijeg kritičara zapadne civilizacije, kulture i hrišćanstva, filologa, pesnika i kompozitora.
Jednog jesenjeg jutra, 15. oktobra, u malom gradu Rekenu rođen je Fridrih Vilhelm Niče, prvo dete protestantskog pastora Karla Ludviga i njegove supruge Franciske. Međutim, sreća nije potrajala, posle četiri godine, dečak je ostao bez oca, što je zauvek ostavilo dubok trag na njemu. Sudbina ga je odvela dalje da sa majkom, mlađom se sestrom i bratom živi u Naumburgu i postane glava porodice.
Ipak, ma koliko bio duboko nesrećan zbog nedostatka oca, nauka mu je išla od ruke. Iako u vrlo teškoj i zahtevnoj školi Pforti, bio je veoma uspešan đak koji je posebno voleo klasične jezike i književnost, a u slobodno vreme pisao pesme i komponovao.

Mladi Niče (izvor: wikipedia.org)
Na univerzitetu je ambiciozno počeo uporedo da studira teologiju i klasičnu filologiju, ali je ove prve pohađao samo jedan semestar i nezadovoljan uslovima, brzo rešio da ih napusti, uprkos majčinom protivljenju i razočaranju. Tada je svu svoju pažnju usmerio na klasičnu filologiju u kojoj je beskrajno uživao.
Rat između Pruske i Austrije nakratko je prekinuo njegovo školovanje jer je bio prinuđen da stupi u Dobrovoljački artiljerijski korpus u vreme okupacije Lajpciga. Međutim, teška nesreća prilikom pada sa konja zauvek ga je odvojila od vojnih obaveza, posle čega se sa još većim elanom vratio da svoju nauku privede kraju. I zaista, posle briljantno završenih studija, 1868, Niče sa svega 24 godine postaje doktor bez odbrane teze, zahvaljujući profesoru Ričlu, koji je u njemu video veliki talenat za filologiju, i uskoro postaje profesor u Bazelu čija predavanja su studenti rado slušali.

Ničeov rukopis (izvor: wikipedia.org)
Prekretnica u Ničeovom životu dogodila se one večeri kada je u Lajpcigu prvi put čuo Vagnerove opere, a pogotovo kada je nakon desetak dana dobio priliku da ga lično upozna. Od tog trenutka počelo je veliko prijateljstvo u kome se nalazilo i mnogo privrženosti Vagneru kao zameni za očinsku figuru, tako da je Niče bio rado viđen gost u domu čuvenog kompozitora i njegove supruge Kozime.

Rihard Vagner sa suprugom Kozimom (izvor: f-nietzsche.de)
Godine druženja i dugi filozofski razgovori dva prijatelja koje je spajala ljubav prema Šopenhaueru navela je Ničea da počne da razmišlja o pisanju svog prvog filozofskog dela. Koliko ga je služio um, toliko ga je malo služilo zdravlje, pa je 1871. uzeo odsustvo sa fakulteta i sa sestrom Elizabetom otišao u švajcarski Lugano, na čijem jezeru je vredno pisao svoju prvu knjigu.

Prvo izdanje knjige “Rođenje tragedije” objavljene 1872. godine (izvor: wikipedia)
Rođenje tragedije iz duha muzike
„Kroz tragediju mit dolazi do svog najdubljeg sadržaja, svog najekspresivnijeg oblika.“
Posle godinu dana pisanja, 1872. godine izašlo je prvo delo Ničeove rane filozofije, u kome dominira jak uticaj bliskog prijateljstva sa Vagnerom, pa čak i predgovor posvećen njemu.
U srži knjige je polemika o položaju tragedije u starogrčkoj umetnosti, njenim korenima u dionizijskim obredima, kao i „ubistvom“ od strane Sokrata i njenom ponovnom rođenju u savremenoj kulturi i mističnim muzičkim dramama Riharda Vagnera.
Niče tragediju tumači slično Aristotelu, u kojoj ono apolonsko oplemenjuje ono dionizijsko u duhovnosti i kulturi. Za njega Apolon je načelo likovne, a Dionis muzičke umetnosti. Međutim, tada nastupa Sokrat kao prekretnica u razvoju grčko-evropske kulture koju unazađuje svojim prosvetiteljskim umom i narušava odnose između apolonskog i dionizijskog u kulturi u prilog ovom prvom. Od njega, smatrao je Niče, kultura se više okreće razumu i neprijateljski odnosi prema životu koji se svodi na pokretačku silu volje za moći.
Delo je objavio Vagnerov izdavač Frič i ono je odmah naišlo na negativne kritike. Prijatelji i kolege su mu zamerali da je izvrtao istorijske činjenice i preterano podržavao Vagnera, zbog čega je ušao u javni sukob sa prijateljima razmenjujući otvorena pisma u koje se umešao i sam kompozitor. Na kraju je najgore prošao sam Niče jer su se ostali profesori na univerzitetu distancirali od njega a i predavanja su mu bila sve manje posećena.
Rođenje tragedije iz duha muzike je doživelo još dva izdanja, od kojih je poslednje izašlo 14 godina kasnije, u vreme kada Niče kao zreli filozof oštro kritikuje svoj prvenac napisavši novi predgovor Pokušaj samokritike. Ali to nije čudno, jer je u međuvremenu, nakon lošeg prijema publike Vagnerovih dela, ostao razočaran i odlučio da se udalji od njega, a vremenom postao i njegov veliki protivnik.

Ničeova fotografija iz 1875. godine (izvor: wikipedia.org)
Niče je svakako bio poseban i svoj, savremenici su o njemu govorili kao o čoveku koji hoda visoko uzdignute glave, izbrazdanog čela i očiju oštrih poput sokola. Napet od volje i snage, nosio je velike brkove koji su podsećali na varvarskog ratnika ili vikinga kome je samo nedostajao pobednički mač, rog i koplje.
Ipak, to nisu bila laka vremena za Ničea jer se nalazio na razmeđi svih svojih uverenja pa se uskoro odrekao i Šopenhauerove filozofije, o čemu je pisao u svom drugom delu „Ljudsko, odviše ljudsko“. Ni ono ne doživljava dobar prijem kod publike, mada ga ovaj put ne kritikuju već više ignorišu, a prijatelji odbacuju i pokazuju nerazumevanje. Tada je na površinu najbolje izbila ona tanana ali jaka veza Između njegove filozofije i privatnog života, mnogo dublja nego kod drugih filozofa, pa usamljenost postaje okosnica njegovih pisama, posebno sa prijateljima iz kruga filologa koji su ga odbacili. U njima najviše govori o unutrašnjim preprekama među ljudima koje su mnogo teže nego spoljašnje, posebno kada se izgubi poverenje u prijatelje i nestane ono što im je bilo zajedničko.

Niče pred odlazak u Italiju (izvor: wikipedia.org)
U to vreme, razočaran u prijateljstvo, odlučio je da sebi potraži bogatu nevestu. Međutim, zdravlje mu sve više slabi, što je lagano dovelo do slepila zbog čega je bio prinuđen da prerano napusti profesorsku katedru u Bazelu. Tada je počeo da se bavi samo filozofijom, a u potrazi za klimom koja pogoduje njegovom zdravlju, često je putovao sa sestrom i živeo od penzije i donacija prijatelja.

Niče, Paul Re i Lu Salome na proputovanju kroz Italiju (izvor: wikipedia.org)
Godina 1882. došla je kao nova prekretnica u Ničeovom životu. Na proputovanju kroz Italiju u Rimu se upoznao sa sedamnaest godina mlađom Lu Salome, nemačkom psihoanalitičarkom ruskog porekla i filozofom Paulom Reom. Tada je otpočelo veliko prijateljstvo, ali i ljubav jer mu je mlada Lu osvojila srce. Ipak, sve je bilo uzalud jer iako je tri puta zatražio njenu ruku preko Rea, ona ga je svaki put odbila. Međutim, to nije uticalo na njihovo prijateljstvo, ali jesu spletke sestre Elizabete koja je pošto-poto odlučila da prekine njihovo druženje. Kada je u tome najzad i uspela, Niče je upao u tešku depresiju i počeo da razmišlja o samoubistvu. Majka i sestra su ga zbog toga hitno odvele na italijansku obalu, u mesto Rapalo, gde je u on u jednom dahu, za svega deset dana napisao svoje najpoznatije delo.

Stena kraj jezera Silva plana u Švajcarskoj na kojoj je Niče došao na ideju da napiše svoje najpoznatije delo (izvor: wikipedia.org)
Tako je govorio Zaratustra
„Natčovek neka bude smisao Zemlje“
U svojoj kasnijoj autobiografiji Evo čoveka Niče je napisao da je ideja o ovom delu naišla dok je sedeo na jednoj steni kraj jezera Silva plana u Švajcarskoj. Tako je 1885. nastala čuvena knjiga o starom šamanu koji se spušta sa svoje planine među narod u želji da od njih nešto nauči, ali da i njima prenese svoje znanje. Prilikom silaska u selo, on nailazi na razne ljude od kojih saznaje njihove tajne. U potrazi je za čovekom sebi ravnim, ali retko ko razume njegovu filozofiju pa ga većinom ismevaju, ali ima i onih koji mu se dive.
Ime Zaratustra je nemačka verzija Zoroastre, osnivača najstarije dualističke persijske religije koja je veoma uticala na judaizam i hrišćanstvo. U knjizi Niče je prikazao jednog novog Zaratustru koji tradicionalni moral okreće naglavačke. Kao najznačajnije teme pojavljuju se: „natčovek“, čovek koji je dostigao punu snagu u svakom segmentu života dok je običan čovek samo spona između njega i životinja, „večno ponavljanje“ kao učestalo nagomilavanje istih događaja, bilo nesrećnih, bilo zadovoljstava, koji se razumeju kao prihvatanje sudbine – amor fati, „želja za moći“ koja se nalazi u sklopu svakog ljudskog karaktera i suprotstavlja zadovoljstvu ili sreći a zapravo je čovekova odbrana od okoline i njegov razlog za življenje u njoj i „kritika hrišćanstva“, posebno vrednosti dobra i zla i zagrobnog života jer Niče smatra da se ljudski život tako rasipa u težnji za nagradom posle smrti za čije postojanje nema dokaza.
Najčuveniji Zaratustrin monolog nalazi se na samom početku knjige kada se pita:
„Zar je mogućno? Ovaj sveti starac u svojoj šumi još ništa nije čuo o tome da je Bog mrtav!“
Ova rečenica često je bila predmet pogrešnog tumačenja jer se mislilo da je Niče opisao bukvalnu smrt Boga. Umesto toga, on je sebe zapravo smatrao posmatračem koji prenosi svoj stav da zbog napretka u prosvetiteljstvu Bog više ne može biti nosilac moralnih principa, čime se pokazuje da ova knjiga zapravo predstavlja analizu vremena u kome živi i propadanja hrišćanske civilizacije.
Tako je govorio Zaratustra najbolje pokazuje Ničeov književni stil jer više liči na pesme u prozi i ditirambe nego na filozofsko delo, možda i zato što on nikada i nije govorio poput vedrih spokojnih mudraca uravnoteženog duha, već emotivno, strastveno, patetično i nadahnuto pišući sa puno asocijacija i više provocirajući filozofske teme nego što u njih zadire. Dok se danas njegovo eksperimentisanje idejama smatra modernom slobodnom misli, u njegovo vreme bilo je pedagoga koji su smatrali da je otrovan i zarazan po omladinu.
Ako se pitate zašto teško razumevate njegovo delo, odgovor je zato što je u redove Zaratustre utkao sopstvenu ispovest života. U njemu je mnogo dijaloga u kojima Niče sebe izjednačava sa Dionisom, grčkim bogom vina i uživanja i drevnim persijskim prorokom i filozofom Zaratustrom, pa i sam slobodno nastupa kao prorok. U njemu se najviše oseća obožavanje grčkog filozofa Heraklita, najviše po pisanju aforizama, koje je koristio po ugledu na njega. Zbog mnogobrojnih mudrosti ovo je jedno od njegovih najpoznatijih filozofskih dela, a stil pisanja ga je uvrstio u vrh svetske književnosti.

Portret Ničea, delo Edvarda Munka iz 1906. godine (izvor: wikipedia.org)
Međutim, ni delo koje će ga proslaviti među generacijama koje su došle mnogo godina kasnije, nije mu donelo priznanje od prijatelja. O tome je posebno govorio tri godine kasnije u svojoj autobiografiji „Eno čoveka“.
Usamljenost i načeto zdravlje sve više su uzimali maha. Godine 1889. Niče je u Torinu doživeo nervni slom, za koji se ustanovilo da je nastao kao posledica uznapredovale paralize izazvane poslednjim stadijumom sifilisa. Da bi brinula o njemu, njegovom pisanju i izdanjima, nakon samoubistva supruga, iz Paragvaja se vraća sestra Elizabeta.

Dve naslovnice dopunjavanog rukopisa “Antihrista” (izvor: wikipedia.org)
Antihrist, prokleto hrišćanstvo
„Ne sudite, kažu, ali u pakao šalju sve one koji im stoje na putu.“
Ničeovo poslednje delo objavljeno je 1895. godine i predstavlja razvijenu temu iz autobiografije da je bog Dionis Antihrist jer čini suprotnost hrišćanskom postojanju.
Tema ovog dela je budućnost čoveka gledana kroz prizmu zapadnih vrednosti koje su sve više uzimale maha krajem 19. veka. Niče je smatrao da one ne mogu dovesti do čovekovog napretka jer su zasnovane na mržnji i fanatizmu hrišćanskog morala, zbog čega je ceo svet zasnovan na osećanjima krivice i samosažaljenja.
Ovo delo je posebno jer daje sveobuhvatnu analizu mesta koje hrišćanstvo zauzima u istoriji zapadnih vrednosti. S jedne strane nalazi se Hristovo učenje primenjeno na vrednovanje kulture i pozivanje na jednakost među ljudima, koje u isto vreme zapravo zabranjuje želju za izdvajanjem, ponižava ljudsko biće i ne dozvoljava veličanje nagona koji su osuđeni moralom, čime se čovek zadržava u varvarstvu. Sa druge strane, savremeni moral ne podstiče čoveka na aktivnost i osećaj moći koji bi pokrenuo umetnost, već zadržava osećaj ljudske bede čineći ga još nesrećnijim nego što već jeste. Zato Niče osuđuje samosažaljenje slabih i vrednosti koje se na njemu grade jer se tako ubija borba za život, zemaljsku sreću i radost.
Antihrist predstavlja delo sa najoštrijom kritikom sveštenstva i hrišćanskih institucija, prikazujući ih licemernima. Smatrao je da je jedini istinski hrišćanin bio Isus i da ga nisu ubili Jevreji, već sami hrišćani koji su zapravo ubili ideju života proživljenog u ljubavi koja se približava i grehu.
Antihrist simbolično predstavlja apatiju zapadnog hrišćanstva koji je otrov za kulturu. U ovoj knjizi Niče želi da stvori čoveka koji bi u budućnosti bio oslobođen religioznih sukoba u svom srcu, okrenut sebi, znanju i umetnosti, moglo bi se reći jednom utopijskom načinu života.
Poslednje godine svog života Niče je proveo u samoći, vezan za postelju i osuđen na napredovanje bolesti. Na pragu novog veka, jednog avgustovskog svitanja 1900, umro je u 55. godini od posledica zapaljenja pluća udruženog sa moždanim udarom. Sahranjen je u rekenorskoj seoskoj crkvi u porodičnoj grobnici, a još mnogo decenija nakon smrti šapatom se govorilo o sumnjama da je preminuo od trovanja živom, koja se koristila u lečenju sifilisa.

Ničeov grob u Rekenu (izvor: wikipedia.org)
Nakon što je sahranila brata Elizabeta počinje da se potpisuje kao urednik njegovih dela prerađujući i prepravljajući rukopise kako bi se uklopili u nacionalističku ideju Nemačke, koju je zastupala. Kada se sve otkrilo, sa Ničeovih dela skinuta je nepravda koja ga je povezivala sa fašizmom i nacizmom. Zbog toga je on do naših dana ostao poznat po svojim slobodoumnim filozofskim stavovima koji su ga zajedno sa Kirkegorom označili kao začetnika egzistencijalizma, koji nas je naučio slobodi i samoostvarenju.

Muzej i arhiv u Vajmaru u kome se čuvaju Ničeovi dokumenti i književni spisi (izvor: wikipedia.org)
„Velike epohe našeg života su one kad se usuđujemo da svoje zlo prekrstimo u ono što je najbolje u nama.“
Niče

Ničeov spomenik u Naumburgu (izvor: wikipedia.org)