Kad god stanem na prozor, u daljini vidim veliko zeleno brdo, a iznad njega ogromno plavo nebo. Tako odmaram oči i misli kad se zanesem ekranom kompjutera. Odstojim malo, gledam u dubinu, pa u širinu, pa u visinu, pa zatvorim oči i bude mi sve potaman.
Priča se da će lokalni kriminalac iz kraja, kome glava raste direktno iz dupeta, izgraditi zgrade na svakom mestu na kome viri čuperak trave. Zatvoriće onda i meni pogled na brdo, dubinu, širinu i visinu, a počastiće me pogledom na nečiju kuhinju ili ne daj bože spavaću sobu.
Mislim ja tako kako mi je možda ovo poslednja nedelja leta u kojoj gledam moje zeleno brdo. I odmaram oči od kompjutera. Al’ nešto mi se ne da.
U dvorištu ispod mog prozora velika nedovršena kuća koja pripada komšiji kome je nekako u vreme našeg useljenja sve krenulo nizbrdo: prvo mu je propao posao, pa počele da beže pare, pa mu se žena naglo prolepšala i pronervozila pa jednog dana izletela sa velikim koferom i nestala u nepoznatom pravcu. Za njom su otišla i deca. A kad je komšija na Fejsbuku „u lajvu“ pokušao da izvrši samoubistvo na Kalemegdanu, skinula su ga i sa liste prijatelja, valjda da ih ne bi blamirao pred drugarima. Ubrzo su mu odveli i kuče. U azil za životinje jer nije više umeo da brine o njemu pa su ga prijavili.
Ljudi su ga prvo sažaljevali i slušali jer je svakoga vukao za rukav da mu priča svoju muku. Onda su počeli da ga izbegavaju. A neki su počeli da ga zloupotrebljavaju. Jedan od tih je preprodavac automobila koji je pristao da sluša žalopojke u zamenu da drži svoja vozila u njegovom dvorištu. I sređuje ih. I popravlja. I lupa po njima dok nam ne zazveče prozori.
Tako i ove nedelje. Dok gledam sa prozora u brdo, pažnju mi odvlače tri majstora, njihove smaknute pantalone na pola pozadine i dlakava crta dupeta. Lupaju, treskaju i dovikuju se između točkova. Ne primećuju me pa neometano odmaram oči na dalekom brdu.
Ovu idilu prekida trudnica koja kabadahijski ulazi u dvorište, postrojava majstore i raspoređuje stolove i stolice koje je uzela sa komšijine terase. On (komšija) je u kući, ali iz nekog razloga samo viri iza zavese. Ona seda na stolicu raširenih nogu poput muškarca (valjda zbog stomaka) i počinje da ispituje majstore, a oni joj u pola glasa odgovaraju na odsečna pitanja. I obavezno završavaju:
-Da, Maki… Kako ti kažeš, Maki… Sve će biti u redu, Maki…
Imaju moju nepodeljenu pažnju, posebno što nemam pojma ko je gazdarica. Pretpostavljam da je jednom od njih žena, ali što joj druga dvojica titraju, nemam pojma. Mora da nosi prestolonaslednika, pa je važna.
Situacija se prekida kada trudna gazdarica ugleda mene na prozoru i ošine me pogledom od kog i sama, ne znam zašto, ulazim unutra i prestajem da gledam i brdo, a i kako su majstori bez reči polegali pod automobile.
Posle nekog vremena, kad čujem da je kabadahija u blagoslovenom stanju naredila pokret i odlazak, vraćam se na prozor da odmaram oči. Navlače se tamni oblaci i sprema oluja, ali i neko slavlje u potkrovlju druge kuće ispred moje zgrade, na koju takođe gledam. „Mali“ komšija, koga sam spominjala u svom prethodnom tekstu, trešten pijan raspaljuje električni roštilj na svojoj terasi dok se ulicom ore narodnjački hitovi sa njegovih velikih zvučnika. Dok mu pristižu gosti i pune njegov mali stan, on sve više poteže iz pivskih flaša.
U jednom trenutku, taman kad počinje vetar i krupne kapi kiše, gosti pokušavaju da ispregovaraju sa njim da isključi električni roštilj jer bi mogla da ga udari struja. On se otima, do daske pušta Cecin hit, koji ga je sasvim slučajno baš pogodio, i uporedo sa njim viče:
– Neka, neka me udari struja dok mi peva Ceca!!!
Dok grmljavina upotpunjuje ovaj uzbudljiv prizor, komšija urla poput majstora Hranislava iz filma Specijalno vaspitanje, a gosti ga uvlače unutra. Dok se dranje prigušuje, i električni roštilj je spakovan, kao i zvučnici, pa na miru mogu da nastavim da gledam brdo zamagljeno pljuskom iznad koga se račvaju sjajne munje.
Na prozor opet stajem kad počinje da se spušta suton. Da uhvatim još koji zrak dana opran posle kiše. U komšijinom dvorištu, na mestu gde su pre podne bili majstori oko svojih automobila, leži komšinica iz suterena moje zgrade.
Pitam se da li je opet u stanju overdoza, ali vidim da mrda. Pokušava da istera svog mačka ispod kola udarajući kašikom o metalnu činiju kao poziv na jelo. On se pravi da je ne vidi i ne čuje. Još otkako ga je neko od njenog društva u heroinskom flešu šutnuo i iščašio mu kuk. Ali ona ga svakako hrani i pokušava da vaspita.
Dok mačak izliće ispod automobila i beži niz ulicu, ona polako ali sigurno napreduje za njim lupajući kašikom o činiju. I zavesa se na komšijinoj kući zatvara. Ispratio je još jednog nepozvanog gosta iz svog dvorišta.
Ostajem da gledam mutan suton sunca skrivenog iza tamnih oblaka koji se opet gomilaju. Ovo je poslednja nedelja leta i možda poslednja letnja u kojoj mogu da odmaram oči na zelenom brdu. Dok sve guta mrak, uz uzdah zatvaram prozor i vraćam se u tamu stana. Misliću neki drugi put o tome kako će mi ovakvi ljudi ostati jedini pogled na kome ću odmarati oči…